trobandurgz

Oko nas je jedna zemlja, čuvajmo je svi! Prašina dražila je oči i tjerala suze na površinu. Da, prašina, a močna mačka, kralj džungle, kruži svoj beskonačni krug od dva kvadrata. Kozmos ju je osudio na slobodu, a kaos joj ju oduzeo. Veliko bezimeno gutalo je slobode malo po malo, dok se učenik učio ljubiti. Slatko i potrebno moralo je ostati poštivano i zbrinuto. Žmirećki gutao je eliksir...

Jeste li se ikada zapitali kako je odlično biti jedan od meksičkih prosjaka poput onih u filmu Desperados. Ili kako je biti jedan od njemačkih otaca obitelji? Kako je biti radnik na plantaži maka negdje u jugoistočnoj aziji? Ili kako je biti jedan mladić u postjugoslavenskoj Hrvatskoj? To su sve odlični temelji za bajke, vjerovali ili ne. Sve što trebate učiniti je uzeti svoj život u svoje ruke, skupiti sve što imate i do čega vam je stalo i jednostavno krenuti, u bilo kojem smislu. Bilo nastaviti živjeti tu ulogu, ili sve srezati što ste do sada izgradili i krenuti nanovo. Život ide dalje, pa čak i ako se tako ne čini. Vjerojatno nećete dalje primati plaću ili ćete završiti na ulici, ali zrak vam ne mogu oteti. Bilo kako bilo, ostat ćete ljudi, ostat ćete bića vrijedna ljubavi, pažnje i poštovanja. Dokle god ste ljudi u pravom smislu riječi najvrijednije ste pojave ovog kozmosa. Status i ostale gluposti vam ne smiju zamagliti pogled, BUDITE!

Jeste li se ikada dobrovoljno latili posla u vrtu, ne samo vrtu, bilo kakvog posla, koji naizgled nije dostojan čovjeka? Nebi ga tako opisao, nego, u ljudskim očima postaje nedostojan radi... Ne znam čega, ne razumijem takve ljude! Idu mi na živce! No, eto, pokušat ću ih razumjeti i nadam se da će mi ovaj post pomoći pri tome.

"Pa, isuse.... ", i sve je rečeno. "Ma, ne, nije to potrebno, što će nam to? Zašto si to radiš? Ma, nisi normalan... De, jebote, pusti to, nema smisla! Pusti da to obavi netko ko se time bavi... Ne znaš ti ništa.", trojica sjede a jedan radi. Ne znam zašto se zamaram ljudima koji uvijek sve znaju bolje, no nikako da išta naprave.

Vjerojatno postoji više razloga za takvo ponašanje, jedan je čista želja za komunikacijom, ali eto, ljudi su takvi da se boje konstruktivno kritizirati nečji rad. Ipak, kad daješ korisne prijedloge, postoji mogućnost da nisi u pravu, ne? A tada si laka meta za jedan oštri poklopac, koji bi glasio otprilike u stilu:"Ma, šuti! Nemaš ti pojma! Šta ti znaš! Ne turaj nos tamo di mu nije mjesto! Gledaj svoja posla!". U biti, sve se svodi na to. Strah od odbijanja je uništio toliko mogućih prijateljstava i veza, jer... Koči! Lakše je nekoga poniziti, jer samo poniženje suprotne strane ima prizvuk pobjede, i tako, čovjek pobjeđuje iz dana u dan, ne gubi svoje "dostojanstvo", nego "samo" prijateljstvo. Jeli dostojanstvo zbilja važnije od prijateljstva i ljubavi?

Lako je rešetati kritikama, što je, je... Samo je rijetko kada argumentirano i konstruktivno. Ma, ni sam ne znam koji je ljudima vrag. LJUDI!!! ALO!!!! Recite nešto lijepo suprotnoj strani, ne očekujte da prijateljstvo i povjerenje dođu sami od sebe! Jer neće! Nisu li te stvari one BITNE? Jebeš ugled i neranjivost, ako nemaš zadovoljstva i sreće u svovoj okolini!

Postoje takve stvari! Vjerujte! Postoje ljudi kojii svoje najbliže samo rešetaju blesavim primjedbama i uživaju ponižavati ih. Na kraju se postavlja pitanje; zašto? Kao prvo zašto to čine, a kao drugo zašto se zamarati takvim ljudima? Kad ih pitate zašto to čine, odgovor je večinom:"Zato što sam takav!". He, he... KO TE ZVAO JEBOTE???!!!! Ako znaš bolje, evo! Napravi bolje! Traže se djela ne riječi. A riječi će te samo i dobiti od takvih ljudi, i to onakve koje vas samo ometaju u vašim djelima.

Ne samo rad u vrtu, nego opčenito.. Uvijek se nađu pametnjakovići. I zadatak im je ići na živce. Nakon nekog vremena dopizdi i jednostavno im želite zalijepiti šamar i glavu im odvrnuti. Ali eto... navikli smo na njih jer su mnogi od njih naši najbolji prijatelji i eto, čine protutežu.

Kako riješiti problem? "Ako znaš bolje, učini bolje, nemoj mi ić na živce.", očito ne pali. Isto kao ni ignoriranje. Prijetnje smrću ih zastraše, ali samo na neko vrijeme. A očito ni molba ne pali, jer -oni su takvi, zašto bi se mijenjali? Ostaje samo nasilje, koje zbog ovih okolnosti prestaje bit besmisleno! Ne postoji besmisleno nasilje, postoji samo zabavno nasilje!

Ovo je već stavljanje u ladice, ali bilo kako bilo, znam više takvih ljudi i nezamislivo su iritantni. Ostaje mi samo da ih trpim, jer su mi eto... Među najboljim prijateljima i užom obitelji.

Očito je zabadanje nosa u tuđe prilike postalo nacionalni sport, koji pruža nekakvu nezamislivu satisfakciju. Mislim da se nikoga ne tiču načini na koje živim, a tako ni načini na koje obavljam stvari. Jer, zbilja, nastojim nikoga ne oštetiti i biti potporanj ljudima! Motivacija i izvor pažnje koje su vrijedni. Uzor na neki način, a jedino od najužeg kruga moram trpit sranja i biti ispušni ventil za raspoloženje. Shvačaju li me zdravo za gotovo ili jednostavno ne mogu shvatiti da imam svoju glavu i da mogu voditi vlastiti život?

Kad se sve zbroji, iz trenutka u trenutak se nizaju novi trenuci i na kraju se dobiva mozaik zvan memorija. Koje bi dimenzije imalo ljudsko kolektivno pamčenje, bi li stao u knjižnicu? Gdje bi bila takva knjižnica? Vjerojatno negdje na nekoj površini veličine obadvije Amerike. Tko bi rekao da se to baš nalazi na Mjesecu? Koji bi čovjek žrtvovao Mjesec za ekstazu? I koji bi se čovjek uobrazio usporediti kvalitetu jačine svojih sinaptičkih sklopova, sa svim znanjem živih bića svemira? Koliko je svemira dovoljno da stane u jedno jedino oko, jedan jedini prozorčić, koji dijeli svijetove? Koliko se svemira uništi sklapanjem tog jednog jedinog oka, ako je riječ o kiklopu? A ako je riječ o uobičajenom obliku vizualnih perceptora, od jednog ili više pari očiju? Makar ta memorija trajala i petnaestak sekundi, dovoljno je da se unište nebrojene količne sinaptičkih sklopova nezamislive kvalitete. Bilo da se cijeli svemir svidio na livadu iz dvadesetak centimetara blizine ili nesagledivih prostranstava sveobuhvatnog kozmosa, svemir je svemir i kao takav neprocjenjiv. Zar ne?

Prevaljujući distancu vremenskog intervala od jedne točke do druge štošta prođe kraj očiju kolektora. Nije li čudo što se ne sjeti niti jedne sitnice koja ga je ispunila jednog isječka vremena potrebnog za prevaljivanje puta? Zbilja je čudan taj kolektor, zahtjevajući još vremena. Koliko je zelenog lišća prohujalo njegovom kosom? Koliko je zraka sunca palo na njegovo preplanulo lice? Koliko je osmijeha prouzročio? To nitko ne zna jer sve nestaje u kolektoru. Koji će elementi naizgled beskonačnog spremanja podataka isplivati na površinu? Hoće li površina odražavati okolni metež svih mogućih travki u borbi za svojim mjestom pod suncem? Ili će se mreškati na svoj način, potaknuta informacijama prikupljenih na samom dnu kolektora? Budućnost se ovim pitanjem otvara u nove spektre infracrvenih i ultraljubičastih nijansi kolektorove svijesti. Kad bi si kolektor barem priznao da je kolektor, i obdanio zeleno lišće, zrake sunca i osmjeh na svome licu.

kad se osvrnem vidim sve oko sebe